U distopijskom romanu »Podudarnosti«, objavljenom u Nakladi Val, Vlado Simcich Vava od prve do posljednje stranice osmišlja priču o obiteljskim odnosima, pri čemu je mali nukleus – tata (pripovjedač), mama i kći – početna i završna točka promišljanja aporija življenja u svijetu koji se iz toga nukleusa prstenasto širi na porodicu, prijatelje, znance, neznance…
Roman ima svoj »kostur« u priči o iseljavanju nakon još jednog balkanskog rata, ali onda i svođenje računa koji kćer iz onoga nukleusa (u budućnosti) dovodi do očeva dnevnika iz prošlosti, koja je u biti naša sadašnjost. Pa tako zajedno s kćeri čitamo dnevničke zapise njenoga oca, dok je ona bila zametak osobe, a život borba u Rijeci. To je borba u nastojanju da se živi po svojim pravilima, da se živi od glazbe, to je borba s depresijom, iako neimenovanom, otuđenjem, iako neimenovanim, podudarnostima, posebno imenovanim…
Upravo podudarnosti (i iz naslova) gradbeni su element romana, koji počinje ovako, što je važno zbog još jednog aspekta, nazovimo ga prekognicijskim:
»U našeg je Gospoda ušlo neko zlo. Otherwise, tata ne bi bio osuđen na paklene muke kakve su ga snašle. Kad sam navršila dvanaestu godinu, otvorio je frižider, uzeo limenku pive i popio je nadušak. U tom mu se trenutku učinilo najprikladnijim objaviti urbi et orbi kako mene i sebe odvodi u Irsku. Jer balkanski obračun samo što nije počeo. Poučen iskustvom od prije nekoliko godina kad su ljudi počeli nestajati s trgova i ulica uslijed pojave smrtonosnog virusa optimisti su predmnijevali kako će ga farmaceuti uskoro ukrotiti. No, tata je upozoravao da se zrak suprotno očekivanjima i nadanjima neće čistiti nego dodatno zaraziti…«