Čitanje ovih pjesama drugačije je iskustvo. Prije svega, izostaje bezbrižna nezainteresiranost kojom Branka zavodi slušatelja sugerirajući svojom interpretacijom da se u zapisima ne događa ništa suštinski. Ostavši bez zvučne dimenzije, suočavam se s tekstom koji zahtijeva upućenost čitatelja. S tekstom koji je višeslojan (može se reći i višebojan). S tekstom koji se čita opetovano, da bi se mogla pratiti nit. S tekstom koji raznježuje, zastrašuje, zatravljuje; objašnjava, propituje, moli, voli; odustaje, bježi, čara... Na mjestima vodi do samoga ruba postojanja. Kad više nema dalje, kad je površina bivanja izmaknuta, Branka na(do)piše svijet kojem dobaci most da bi u njemu mogla nastaviti. Kakva igra!
- iz recenzije Milice Žužić